Tipografija

Povijest pisma

Početak pisma vjerojatno se nalazi u neposrednim prethodnicima sumeranskog klinopisa iz Mezopotamije i staroegipatskih hijeroglifa, a rano slikovno pismo – piktografiju i ideografiju – mogli bismo smatrati spojnicom između pretpovijesnih spiljskih crteža i tog prapisma.

O pismu govorimo kada sličice dosegnu određeni stupanj stilizacije odnosno kada se slikovni znak u istoj formi koristi za isti pojam.

U svim je svojim praoblicima pismo imalo slikovni karakter, a pojedinačni se znak odnosio na pojedinačnu riječ. Osim kineskog pisma, sva su druga pisma prošla u svojem razvoju silabičku (slogovnu), konsonantsku i alfabetsku fazu.

Pretvaranje misaonog sadržaja u znakove nazivamo kodiranjem, a pretvaranje znakova u misaoni sadržaj dekodiranjem. Kôd je dogovorom utvrđen naziv za minimalnu česticu informacije u sklopu nekog komunikacijskog sustava – jezika.

Prije pojave pisma komunikacija iz među ljudi bila je moguća jedino izravnim putem – licem u lice, te je njegova pojava značila revoluciju u područu prenošenja informacija.

Slikovno pismo

Piktografija

Nakon primitivnih razvojnih faza ljudskog društva javila se potreba za sustavom komunikacije koji će biti pouzdaniji od govora i gesta. Tako su crteži postali prikladni za prepričavanje postupaka i događaja, oni prikazuju sadržaje povezane u zajedničku misaonu strukturu, a različite sličice dovode su u uzajamni odnos – piktografija.

Piktografiju još uvijek ne možemo smatrati pismom jer joj nedostaju neka bitna obilježja – nju ne treba posebno učiti (sličice su razumljive samo po sebi), ona nema određen i konačan broj ustaljenih znakova, znakovi nemaju točno određen oblik niti značenje. U prikazivanju apstraktnih pojmova piktografija se pomaže simbolikom koja svoje izvore velikim dijelom nalazi u mitologiji.

Prednosti su piktografije u tome što je ona izvani iznad bilo kakvog jeika te je razumljiva za sve ljude – zbog toga je i danas u intezivnoj uporabi (prometni znakovi, signalizacija, marketing…).

Ideografija

Ideografija je viši razvojni stupanjpiktografije, nastao pojednostavljivanjem i shematiziranjem prvobitnih sličica. Pojedini znakovi (ideogrami) definirani su i normirani, oni izražavaju misao (frazu), ali ne i gramatički i fonetički oblikovane riječi. Ideogrami se grupiraju u različite sustave koji se dopunjavaju znakovima koji su utvrđeni dogovorom, a često se kombiniraju sa slovima i piktogramima.

Najpoznatiji su sustavi ideograma rimske i arapske brojke, znakovi interpukcije, matematički znakovi, znakovi voznog reda, kalendarski, meteorološki i drugi.

Pojmovno pismo

U pojmovnom se pismu svaka riječ ili dio riječi (morfem) prikazuju posebnim slikovnim znakom. Pojmovno pismo više ne prenosi smisao obavijesti (kao kod ideografije) nego reproducira riječi od kojih je obavijest sastavljena. Poredak znakova točno odgovara slijedu riječi, pa primatelj obavijesti mora poznavati gramatičku strukturu jezika na kojemu se obavijest donosi.

Klinopis

Najstariji dokumenti pisani sumeranskim klinastim pismom sadrže figurativne prikaze koji predočavaju riječi – logogrami.

Da bi postigli veću brzinu pisanja, Sumerani su umjesto izvlačenja linija počeli upotrebljavati klinaste drvane štapiće koje su utiskivali u meku glinu. Daljnjim apstrakcijama znakovi su u potpunosti izgubili svoju figurativnost. Takvo sumeransko pismo ima 500 do 600 silabičkih znakova.

Egipatski hijeroglifi

U svojem je razvoju staroegipatsko pismo brzo izgubilo ideografski karakter. Velika je skupina znakova obilježavala konkretne pojmove (životinje, biljke, alate…) dok je druga dobila glasovne vrijednosti. Posebnost je egipatskog načina pisanja bila ispuštanje vokala, a cjelokupni pismovni sustav imao je oko 500 znakova.

U početku su se egipatski hijeroglifi ucrtavali u glinu i klesali u kamen, ali su se ubrzo počeli ispisivati na drugim materijalima – drvu, tkaninama, papirusu i slično.

Kinesko pismo

Od svih pisama koja se danas upotrebljavaju, najstarijim se čini kinesko pismo – bez bitnih promjena koristi se već gotovo 4000 godina.

U kineskom pismu nema slova. Po svojoj je vanjskoj formi slikovno (figurativno). Pošto kineski jezik ne poznaje fleksiju (nema deklinacije ni konjugacije), to svaki znak uvijek zadržava svoju utvrđenu formu i zahvaljujući tome može funkcionirati kao čisto pojmovno pismo ili preciznije morfemsko pismo.

U početku su se zankovi urezivali u kamen, metal ili kost. Početkom naše ere Kinezu su izumili papir i tuš od fine čađi i ljepila te su znakove ispisivali mekim kistom na papiru. Kvadratičnost znakova bila je propisana strogim kaligrafskim pravilima. Svaki znak zauzima po jedan kvadrat i svi su kvadrati jednaki. Najprije se pisalo odozgo prema dolje, u stupcima s desna u lijevo, a danas se piše horizontalno, s lijeva u desno.

Kinesko pismo u svom današnjem obliku ima približno 50000 znakova od kojih su dvije do četiri tisuće u svakodnevnoj uporabi.

Slogovno ili silabičko pismo

To je pismo u kojemu se svaki znak (silabogram) odnosi na gramatički slog. Slogovno je pismo razvijeno od pojmovnog tako što se znak za pojam (ideogram) ili riječ (logogram) počeo odnositi na prvi slog te riječi, ili je znak za jednosložnu riječ u procesu fonetizacije počeo označavati izgovorenu riječ i nije se više odnosio na pojam.

Na temelju slogovnog pisma razvilo se feničko i starosemitsko pismo (alfabet), te indijsko pismo. Ovdje spada i japansko slogovno pismo kana u njezine dvije grafičke varijante katakana i haragana, te korejsko slogovno pismo.

Konsonatsko pismo sadrži samo znakove za konsonante (suglasnike) i u svojoj je osnovi silabičko pismo.

Hebrejsko kvadratično pismo

Židovi su svoje kvadratično pismo usvojili od Aramejaca s početkom nove ere te se stoga naziva još i asirsko pismo. Ono se sastoji od 22 znaka za konsonante u slovoredu (alfabet) i piše se s desna u lijevo. Hebrejsko pismo nema verzalnih slova kao ni kurzivne varijante. Pet slova ima dvostruki oblik: jedan na početku ili unutar riječi, a drugi na završetku riječi.

Odsutnost se vokala nastoji nadoknaditi dodatnim znakovima (točkicama ili crticama ispod slova) – masoretski znakovi ili punktuacija.

Devangari

Ovo se pismo razvilo u Indiji iz pisma brahmi. Sadrži znakove za vokale, a znakovi za konsonante normalno predstavljaju konsonant + vokal a. Ako se konsonant izgovara bez popratnog vokala, onda se to označava kosom crticom (virama) ispod znaka. Konsonanti se mogu uzajamno kombinirati – jedan pored drugoga ili jedan iznad drugoga.

Pismo devangari piše se i čita s lijeva u desno, nema verzalnih slova niti kurziva, isticanje spacioniranjem nije uobičajno kao niti dijeljenje riječi.

Arapsko pismo

Arapsko se pismo razvilo od nabatejskog u 7. stoljeću. U početku je imalo više nedostataka – nije imalo znakove za vokale, a neki su slovni znakovi upotrebljavani za dva ili više konsonanata. Da bi se tekstovi ispravno tumačili počeli su upotrebljavati dijakritičke znakove (iznad ili ispod slova stavljala je jedna do tri točkice).

S početkom uporabe kože, papirusa ili papira, arapsko se pismo iz svoje prvobitne ukočenosti pretvorilo u kurzivno pismo nashi koje je prethodnik modernog arapskog pisma.

Arapski se piše i čita s desna i lijevo, a slova su unutar riječi povezana. Arapsko pismo nema verzalnih slova, a oblik pojedinog slovnog znaka ovisan je o njegovu položaju u riječi. Uobičajne su četiri pozicione varijante: slovo stoji samo za sebe (izolirani oblik), na kraju riječi (finalni oblik), unutar riječi (medijalni oblik) ili na početku riječi (inicijalni oblik). U tekstovima dijeljenje riječi nije uobičajno.

Postanak alfabeta

Većina znanstvenika smatra da su Feničani raširili alfabet, ali ga ne i otkrili – o otkriću se mišljenja vrlo razlikuju. Prvi alfabet vjerojatno je nastao na istočnim obalama Sredozemnog mora među Semitima koji su iz egipatskog pisma preuzeli samo oblike slova.

Feničkom je alfabetu srodan hebrejski i aramejski alfabet iz kojih su se postupno razvila sirska, arapska i indijska pisma. Iz feničkog se razvio grčki alfabet, a iz njega mnogi maloazijski alfabeti: frigijski, lidijski, likojski, armensko i georgijsko pismo te germanske rune.

Iz zapadnogrčkog pisma razvili su se italski alfabeti: etruščanski, venetski, mesapski, umbrijski, oskijski i latinski.

Iz grčog unicijalnog pisma izravno se razvila ćirilica i nakon toga bosančica.

Na latinskoj grafičkoj osnovi temelje se alfabeti u zapadnoj Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, a na ćiriličnoj grafičkoj osnovi ruski, bjeloruski, ukrajinski, bugarski, makedonski i srpski, naša bosančica i stari rumunjski; na arapskoj grafiji osim arapskog zasnivaju se perzijsko, afgansko, malajsko, pakistansko, osmanlijsko, naša arebica i neka druga pisma.

Alfabet je posljednja karika u dugom razvoju pisma.

Alfabet razlikuje grafeme – znakove za pojedine glasove (foneme) – vokale i konsonante. Za razliku od starijih pismovnih sustava, sastoji se od ograničenog broja znakova. Svaki znak stoji umjesto određenog glasa. Sa svojih 26 do 36 znakova ima veliku prednost: grafemi svojim kombinacijama omogućavaju neograničenu reprodukciju svih slogova ili riječi u nekom tekstu.

Grčki alfabet

Grci su feničko konsonantsko pismo prilagodili svojim potrebama. Najstariji spomenici grčkog pisma potječu iz 7. stoljeća prije nove ere.

Nakon što su Grci ostvarili princip alfabeta, u odnosu na unutarnju strukturu pisma nije više nastalo ništa novoga, pa je povijest pisma u posljednjih 2500 godina zapravo samo povijest formalnih promjena slovnih znakova.

Latinica

Povijest latinice započinje osnivanjem Rimske države na prijelazu iz 7. u 6. stoljeće prije nove ere. U početku je arhaična latinica bila slična arhaičnom grčkom pismu. U početku je karakteristika ovoga pisma bila nestabilnost forme nekih znakova i tek je krajem 3. stoljeća prije n. e. latiniva i formalno standardizirana.

Sa širenjem Rimskog carstva raširilo se i latinično pismo. Oblici slova su točno utvrđeni, a proporcije slova odgovaraju tadašnjim estetskim shvaćanjima. Serifi (završni potezi slova) su postupno povećavani, a razlika u debljini temeljnih i spojnih poteza postajala je sve naglašenijom.

Pismo tako dobiva na monumentalnosti, pa je i nazivamo monumentalnom odnosno lapidarnom kapitalom. Rimsko kapitalno pismo je klesano u kamen, te gravirano u srebru, bronci ili olovu. Kao knjižno pismo ispisivano je na papirusu ili pergamentu i u tom obliku poznato je kao kvadratična kapitala.

S obzirom da je pisanje kvadratične kapitale iziskivalo mnogo vremena i pažnje, javlja se praktičnija varijanta kapitalnog pisma – rustična kapitala. Ona je najrpije pisana kistom na zidovima kuća, a potom cjevastim perom na pergamentu.

Svojom upotrebom rimsko je kapitalno pismo nadživjelo rimsko carstvo – za natpise i knjižne naslove upotrebljavano je do kasnog srednjeg vijeka, a danas živi u našim verzalnim slovima.

Pored kapitale, za potrebe praktičnog poslovnog života, nastao je rimski kurziv koji je ispisivan pomoću stilusana povoštenim metalnim pločicama ili perom na listovima papirusa.

Uzajnmnim utjecajem kapitalnog i kurzivnog pisma u 3. se stoljeću razvilo uncijalno pismo ili uncijala kao najvažnije knjižno pismo kasnog rimskog i ranokršćanskog perioda. Po svome je karakteru kapitalno pismo, ali neka slova imaju ulazne, odnosno silazne poteze, a neka su dobila novi oblik zahvaljujući zaobljenjima.

Od 6. do 8. stoljeća javlja se poluuncijalno pismo ili poluuncijala. Ona predstavlja uvod u novu epohu u razvoju pisma – ona najavljuje princip kurentnog pisma (minuskule). Zamijenila je karakteristični dvolinijski sustav kapitalnog pisma (majaskulu) četverolinijskim sustavom.

Karoliniška minuskula

Karoliniška minuskula ili karolina nastale je u težnji da se stvori jedinstveno pismo koje bi zamijenilo šarenilo različitih i teško čitljivih pisama koja se koristila do 9. stoljeća.

Slova karoline jasno su definirana, široka su i strogo se pridržavaju pismovnih linija. Riječi su jasno odijeljene razmakom, a rastavljanje riječi na kraju retka označava se crticom (divizom). Kapitalno pismo nije napošteno – zadržano je kao sredstvo za obilježavanje ranga: riječi višega ranga pišu se velikom slovima ili velikom početnim slovom. Toj okolnosti zahvaljujemo danas dvostrukost alfabeta (grčkog, latinice i ćirilice).

Zbog svoje se praktičnosti karoliniška minuskula raširila izvan granica Francuske i do 11. je stoljeća dominirala cijelom zapadnom Europom.

Gotička minuskula

Kao knjižno pismo gotička se minuskula krajnjom dosljednošću razvila u teksturu. Dvostruko prelomljeni potezi postajali su sve duži, a razmak između njih svemanji, spojne obline posve su prigušene. Slova su dobila izrazito ornamentalni karakter, a pismovni retci djeluju poput rešetkastog tkiva. To je pismo prihvatio i Gutenberg. U razdoblju od 13. do 14. stoljeća gotička je minuskula pismo zapadne Europe.

Krajem 14. stoljeća u romanskim je zemljama nastala rotunda koja stoji na prijelazu između karoliniškog i gotičkog pisma. Ona je izvanredno jasno i vrlo čitljivo pismo bez ikakvih ukrasnih dodataka, pa je ubrzo prihvaćena i kao tipografsko pismo.

Krajem 15. stoljeća kao glavno pismo za slaganje teksta počinje se koristiti Schwabacher, dok su za isticanje u tekstu i slaganje naslova upotrebljavane tekstura (gotica) i rotunda.

U 16. stoljeću razvila se fraktura koja ima uske, dijelom prelomljene, a dijelom zaobljene forme i mnoge ukrasne dodatke.

Humanistička minuskula

Tijekom 14. stoljeća humanisti su prihvatili karolinišku minuskulu kao protutežu gotičkom pismu smatrajući da se radi o antičkom pismu. Tako je nastala humanistička minuskula koju su zvali littera antiqua (starinska slova), što je kasnije dovelo do naziva antikva, koji je, iako pogrešan, i danas još u upotebi.

Glagoljica

Glagoljica je slavensko pismo nastalo polovinom 9. stoljeća, a kao tvorac se spominje Konstantin-Ćiril. Svojom grafičkom strukturom i stilom nije nalik ni na jedno starije pismo. Veliko broj glagoljaških slova građen je od dva elementa – od oka i od spojnica koje ta oka povezuju ili nadograđuju. Vrhunac razvoja glagoljica je dosegla u drugoj polovini 14. i u 15. stoljeću.

Najznačajniji glagoljaški natpis je Baščanska ploča iz 11. stojeća koji je izveden prijelaznim tipom iz oble glagoljice u hrvatsku, uglatu.

Prva hrvatska knjiga tiskana glagoljicom je Misal po zakonu rimskog dvora iz 15. stoljeća.

Ćirilica

U najstarijim spomenicima ćirilica je uncijalno pismo s uspravnim, oblim i pravokutnim slovima. Od 38 slova, njih 26 preuzeto je direktno iz grčkog alfabeta, a ostala – za glasove kojih nije bilo u grčkom jeziku – stilizirana su ili preuzeta iz glagoljice. Nije utvrđeno tko je autor: navode se Konstantin-Ćiril, Metodije, episkop Kliment, prezbiter Konstantin, car Simenon Veliki i drugi.

Kao jednostavnije pismo ćirilica je brzo potisnula iz upotrebe glagoljicu kod svih naroda koji su je upotrebljavali, osim Hrvata. S Blakanskog je poluotoka vrlo rano prešla Rusima, a kao narodno se pismo koristila do kraja 18. stoljeća u Rumunjskoj.

U 12. je stoljeću nastala i bosančica ili bosanska ćirilica, s primjesma glagoljice i latinice. Upotrebljavana je u Bosni, Dubrovniku i srednjoj Dalmaciji. Najstariji spomenik na bosančici je povelja Kulina Bana.

Petar Veliki uveo je početkom 18. stoljeća pojednostavljenu, građansku azbuku (gradžanku) koja je upotrebljavana do Oktobarske revolucijekada je uveden novi pravopis uz reformu azbuke.

Reformu srpske ćirilice proveo je početkom 19. stoljeća Vuk Stefanović Karadžić koji je pod utjecajem ruske gradžanke izbacio sve suvišne znakove (ostala su 24 znaka) te uveo 6 novih za posebne glasove.

Tipografsko pismo

Renesansna antikva

Renesansna antikva proizašla je iz humanističke minuskule koja je pisana širokim perom u 15. stoljeću kojoj je, pak uzorom bila karolinška minuskula iz razdoblja od 8. do 12. stoljeća. Prva tiskana minuskula pojavila se 1465. godine na otiscima Sweynheima i Pannartza. Prvu formalno dotjeranu antikvu nalazimo kod njemačkih putujućih tiskara Johanna i Wendelina da Spira koji su radili u Veneciji (1469). Svoje savršenstvo renesansna je antikva dosegla na otiscima francuskog tiskara Nicolasa Jensona (1470) koji je također djelovao u Veneciji.

Prvu kurzivnu antikvu izradio je Francisco Griffo da Bologna (1500) za prva tiskana djela venecijanskog tiskara Aldusa Manutiusa. To je pismo rezano po uzoru na humanistički kurziv, a imalo je samo kurentna slova.

Vodeću ulogu u knjižnoj proizvodnji u 16. je stoljeću preuzela Francuska te glavnu riječ u razvoju antikve preuzimaju francuski slovorezbari. Tako je Cloude Garamond renesansnu antikvu doveo do savršenstva – finiji serifi daju svjetliji ukupan dojam, verzalna su slova nešto kraća od uzlaznih poteza kurentnih slova. Garamondova je zasluga što je uspio osloboditi tipografsko pismo od srednjovjekovnog i arhaičnog te stvoriti od njega jedinstvenu estetsku cjelinu.

Suvremena renesansna antikva koja se pod nazivom Garamond, Garamont ili Garaldus nalazi na tržištu nastala je, zapravo, na podlozi antikve Jeana Jannona (1615) kada je bila poznata kao Caractères de lʹUniversité.

Prijelazna antikva

Za razliku od renesansne, prijelazna antikva pokazuje veću razliku u debljini temeljnih i spojnih poteza. Serifi su nešto tanji i imaju ravnu bazu, krovne crte kurentnih slova mogu biti kose ili ravne. Slovo e ima nešto veće “oko” nego je to bilo u ranijim rezovima antikve.

Krajem 17. stoljeća prema nalogu francuskog kralja Luja XIV. bila je osnovana komisija francuske Akademije na čelu s Nicolasom Jaugeonom koja je imala zadatak izraditi “savršenu” antikvu na temelju matematičkih proračuna – svaki slovni znak bio je prema zajedničkom konstrukcijskom principu ucrtan u kvadrat podijeljen na 64 polja, a svako polje opet na 36 kvadratića. Sve je to djelovalo impozantno, ali je ipak ostalo samo teorija, naime, u svom izvornom obliku to pismo nikada nije našlo praktičnu primjenu. Oko 1700. godine prema ovoj je shemi Philipp Grandjean rezao tipografsko pismo ekskluzivno za kraljevsku tiskaru. To je pismo poznato kao “kraljevska antikva” i pokazivalo je naglašenu razliku u debljini temeljnih i spojni poteza, najavljujući time princip pismovnog oblikovanja u klasicističkom duhu.

Tijekom 18. stoljeća Pierre Simon Fournier uvodi jedinstveni tipografski mjerni sustav. Njegova je antikva slična monopoliziranoj “kraljevskoj”, ali nešto užeg reza kako bi bila prikladna za tada vrlo popularna džepna izdanja.

U to vrijeme u Engleskoj djeluje slovorezbar Williiam Caslon koji se oslanja na nizozemske uzore i stvara dosta široku antikvu, ukočene otmjenosti i dobre čitljivosti.

Najpoznatiji tiskar i slovorezbar toga razdoblja bio je John Baskerville. Njegova je antikva tipičan predstavnik prijelazne antikve koja se odlikuje egzaktnim rezom i optimalnom razlikom u debljini poteza i dobre čitljivosti te se stoga i danas još rado upotrebljava.

Klasicistička antikva

Od polovine 18. stoljeća do početka 19. stoljeća završava razvoj antikve. Nastaje klasicistička antikva koja je puna dosljednosti, klasične ljepote i odiše izvjesnom hladnoćom. Pojednostavljeni statički geometrizirani oblici dali su zanatski savršeno pismo, ali s izrazom pretjerane glatkoće i matematički izračunatih proporcija – u skladu s nastupajućom industrijalizacijom. Debljine temeljnih i spojnih poteza jasno su kontrastirane, serifi nemaju nikakav ili imaju slabo izražen prijelaz, krovne su crte kurentnih slova vodoravne, os slovnih oblina je vertikalna, bez nagiba. Sve to omogućilo je obilje dopunskih rezova koji kod renesansne i prijelazne antikve nisu bili mogući.

Važan udio u razvoju klasicističke antikve imala je tiskarska obitelj Didot. U Didotovoj se antikvi očituje utjecaj bakrorezbarskog umijeća, prvenstveno u vrlo finim serifima i u spojnim potezima koji su u oštroj suprotnosti s debljinom temeljnih poteza.

Istovremeno u Italiji djeluje tiskar i slovorezbar Giambattista Bodoni koij je imao posljednju riječ u oblikovanju klasicističke antikve. Njegova se antikva ističe savršenom harmonijom i simetrijom te pravilnošću i jasnoćom, pa se posve opravdano smatra prototipom klasicističke antikve.

Umjetnička antikva

Pojmom umjetničke antikve obuhvaćena su ona tipografska pisma koja nisu oblikovana prema povijesnim uzorima antikve. Radi se o kaligrafski slobodno oblikovanoj antikvi koja nosi individualno obilježje svog autora.

Začetnikom umjetničke antikve smatra se Otto Eckmann koji je oblikovao istoimenu antikvu sa zaobljenim i mekanim formama u kojima dominira slikarski toplo vođenje linije. Njegovo je dekorativno pismo u vrijeme svog nastanka našla vrlo široku primjenu.

Nakon prvog svjetskog rata svojim se stvaranjem ističu autori Ehmke, Koch, Kleukens, Tieman, Schneidler, Post, Chappel, Dwiggins, Griffith.

Nakon drugog svjetskog rata proširuje se repertoar tipografskih pisama. Uspješno se nastavlja oblikovanje suvremene antikve prema povijesnim uzorima i s bogatim kaligrafskim varijacijama. Svojim stvaranjem na tom području ističu se Walter Diethelm, Hermann Zapf, A. M. Cassandre, Aldo Novarese, Imre Reiner, Georg Trump, Adrian Frutiger.

Ubrzani razvoj tiskarske tehnologije u posljednjim desetljećima uvjetovao je digitaliziranje slovnih znakova i mnoga su tipografska pisma, koja su bila priređena za lijevanje olovnih slova, sada adaptirana specifičnim zahtjevima digitalne tehnologije, a u isto se vrijeme kreiraju nova u skladu s potrebama te tehnologije.

Mehanistički oblici pisama

Grotesk

Grotesk je pismo s optički izjednačenom debljinom temeljnih i spojnih poteza te nema završnih poteza (serifa). Oblikovna shema groteska vrlo je jednostavna i nipošto nije nova. Susrećemo je u geometriziranim oblicima grčkog kapitalnog pisma koje je upotrebljavano za spomenike i pisane dokumente prije nego je ustuknulo pred rimskom kapitalom.

Ime grotesk povezuje se s talijanskom riječi grottesca, koja se prvotno odnosila na slike i ornamente nađene u ruševinama antičkih zgrada i grobnica, a od 16. stoljeća se upotrebljava za nešto neobično, čudno i smiješno. Kod nas je grotesk u prvo vrijeme bio poznat kao kameno pismo i kao blok-pismo, a neki ga pogrešno nazivaju i tehničkim pismom.

Usprkos svojoj prividnoj konstruiranosti oblika, ovo pismo ipak poštuje sve tradicije razvoja dobrog tipografskog pisma.

Prvo suvremeno groteskno pismo razvio je već ranije spomenuti William Caslon 1816. godine pod imenom Egyptian. To je pismo ukočeno, jednostavno i logično, gotovo otmjeno i prije svega dobre čitljivosti. Jedina mu je slabost proizlazila iz njegove pretjerane jednoličnosti i monotonije. Zbog toga je ostao bez naročitog odjeka u javnosti – nitko tada nije mogao slutiti da će grotesk jednoga dana ozbiljno konkurirati antikvi.

Istovremeno je Vincent Figgins razvijao svoje pismo s naglašenim serifima pod nazivom Antique koje danas svrstavamo u skupinu egyptienne (o tome u sljedećem poglavlju). Uz to pismo razvio je grotesk koje je bio puno slabiji od Caslonovog, ali je dolazio u različitim veličinama i rezovima.

Londonski slovoljevač William Thorowgood donio je svoju verziju groteska s verzalnim i kurentnim slovima.

U to vrijeme još su općenito verzalna slova groteska bila puno bolje riješena od kurentnih, samo pismo uglavnom služi za isticanje.

U Njemačkoj prednjači slovolivnica J. G. Schelter & Giesecke svojim groteskom Steinschrift (“kameno pismo”) i koja po prvi puta nudi to pismo prvenstveno kao pismo za slaganje teksta, a ne kao pismo za isticanje. Godine 1898. slovolivnica Berthold izašla je na tržište sa svojim groteskom Akzidentz koji se s neznatnim izmjenama održao sve do danas. Početkom 20. stoljeća slovolivnica Stempel donosi 19 različitih rezova grotesknog pisma Reform i 14 rezova pisma Venus. Sva su ova pisma oblikovana na jednak način bez većih estetskih pretenzija – jednostavna oblikovna shema dopuštala je neuobičajeno velik broj varijacija od vrlo nježnih do izvanredno krepkih, odnosno od uskih do širokih rezova.

Na američkom kontinentu slovolivnica Boston Type and Stereotype donosi 1837. godine svoj grotesk (samo verzalna slova) u pet pismovnih veličina pod nazivom Gothic. Time je zbrka u odabiranju naziva za ovo pismo bila dovedena do kulminacije – i pored svoje neprikladnosti naziv gothic (=gotički) uporno se održao u angloameričkoj terminologiji sve do danas. Godine 1853. George Bruce predstavlja svoj Gothic u tri različita reza (obični, poludebeli i uski).

Pismom suvremenog doba grotesk se počinje smatrati kada su Londonske podzemne željeznice početkom 20. stoljeća naručile od grafičara i kaligrafa Edwarda Johnstona posebna slova za natpise na željezničkim postajama i vozilima koja će biti oblikovana jednostavno i u duhu 20. stoljeća.

U razdoblju nakon Prvog svjetskog rata grotesk započinje svoju drugu mladost. Tu je velik utjecaj ostavio Bauhaus u kojemu su umjetnici nastojali stvoriti novi karakter pisma koji bi odgovarao novorazvijenim industrijskim i arhitektonskim oblicima. U njihovim je rukama pismo postalo građevinski element – čista konstrukcija, s težnjom za pojednostavljenjem. Pod utjecajem Bauhausa tipograf Jakob Erbar izradio je1924. godine pismo Erbar-Grotesk, a Paul Renner 1927. godine svoj prividno geometrizirani, ali estetski vrlo dotjerani grotesk pod nazivom Futura.

U Engleskoj je Eric Gill izradio groteskno pismo koje je dobilo naziv Gill Sans Serif. Prvi rezovi ovog pisma pojavili su se 1927. godine. Za razliku od Erbarovog i Rennerovog groteska, Gillovo pismo djeluje toplije i prisnije – manje je tehnizirano, a više kaligrifirano. Porodica Gillovog groteska kompletirana je do 1963. godine s ukupno 29 rezova ili serija (dodana je ćirilica i grčki alfabet). Gill Sans najpopularniji je grotesk na engleskom govornom području sve do naših dana.

U drugoj polovici 20. stoljeća veliku je popularnost stekla Helvetica koju je Max A. Miedinger 1957. godine dobio moderniziranjem pisma Haas-Grotesk. Ovo se pismo u velikoj mjeri koristilo u svim područjima grafičkog dizajna – od opreme knjiga, preko plakata i novinskih oglasa sve do ambalaže.

Približno u isto vrijeme na tržište dolazi groteskno pismo Univers švicarskog grafičara Adriana Frutigera. Univers je zamišljen kao pismo s maksimalnim brojem permutacija u rasponu od nježnog do krepkog i od vrlo uskog do širokog reza.

Oko 1970. godine na američkom se kontinentu pojavila nova dekorativna umjetnost (Art Deco), sastavljena od komponenti Bauhausa, kubizma i aztečkih geometrijskih formi, koju su prihvatili mnogi grafički dizajneri. U oblikovanju slova zapaža se težnja za individualnošću – svatko želi imati svoja slova, a pri tome je jedino važno da su drugačija od ostalih. Ovaj princip ponavlja se i danas, kada digitalna tehnologija, ponajviše preko interneta i brojnih računalnih aplikacija, dominira našim životima. Uz neograničene mogućnosti za manipulaciju, modificiranje i povezivanje slovnih znakova vrlo često nastaju tipografske kompozicije koje su same sebi svrhom iako ponekad mogu nastati i vrijedni rezultati uz razumljivu dozu talenta i izvjesne suzdržanosti u primjeni raspoloživih tehničkih sredstava.

U svakom slučaju ne smije se zaboraviti da je glavni zadatak tipografije – prenijeti informaciju.

Egyptienne

Egyptienne je nastao istovremeno i pod jednakim okolnostima kao i grotesk. Jednostavan poput groteska u izjednačenom vođenju poteza, ali s krepkim serifima (obično nešto tanjim od temeljnih poteza).

Egipatska antikva nastaje početkom 19. stoljeća i nema nikakve veze s pismom niti kulturom Staroga Egipta – svoj naziv vjerojatno može zahvaliti Napoleonovom vojnom pohodu na Egipat u to doba. U prvo vrijeme resila je samo natpisne ploče nad trgovinama, a kao tipografsko pismo pojavila se 1815. godine pod nazivom Egyptian, autora Vincenta Figginsa.

Kao suvremeno tipografsko pismo javlja se 1929. godine pod nazivom Memphis (Rudolf Wolf), a 1931. godine pod nazivom Beton (Heinrich Jost). Suvremeno strojopisno pismo također je podvrsta iz skupine egyptienne.

Novinska antikva

Novinska je antikva hibridni oblik nastao spajanjem antikve i egyptienna ili se jednostavno tretira kao podvrsta egyptienna. Pokazuje umjerenu razliku u debljini temeljnih i spojnih poteza (odlika antikve) te ima naglašene serife (odlika egyptienna) s postupnim prijelazom iz temeljnih, odnsosno spojnih poteza.

Prototipom novinske antikve smatra se Clarendon, pismo koje je 1845. godine izradila engleska slovolivnica Fann Street Foundry. Bilo je namijenjeno slaganju natuknica u rječnicima ili sličnim izdanjima. U moderniziranim verzijama ima naziv New Clarendon.

Preteča moderne novinske antikve je pismo Century koje je 1894. godine izradio L. B. Benton za časopis Century Magazine. Suvremenija varijanta ovoga pisma nosi naziv Century Schoolbook.

Suvremena novinska antikva počinje egzistirati 1925. godine jednom američkom inovacijom. tada je tvornica slagaćih strojeva Mergenthaler Linotype Company stavila u prodaju matrice s pismom Ionic No. 5. Bilo je to vrlo čitljivo pismo koje je revolucioniralo slaganje novinskih tekstova. zapravo se ovdje radilo o adaptaciji jednog britanskog pisma iz 19. stoljeća – izvorni Ionic bio je nešto svjetlija verzija tada vrlo popularnog pisma za isticanje Clarendon. Pismo Ionic iniciralo je cijelu seriju specijalnih pisama za slaganje novinskog teksta, od kojih je najpoznatiji Excelsior (1931) autora Ch. H. Griffitha.

Posebna je pažnja kod novinske antikve posvećena njenoj čitljivosti s obzirom na nepovoljne okolnosti koje prate proizvodnju novina (slaba kvaliteta papira i boje, gubitak oštrine izazvan stereotipijskim postupkom i velikom brzinom tiska, te sitna slova i uski stupci teksta). Tako je skraćivanjem uzlaznih i silaznih poteza maksimalno povećana osnovna veličina kurentnih slova, a povećani su i otvori unutar slovnih znakova kako ih boja ne bi zapunila. također su posebno oblikovani oni parovi slova koje čitalac teže razlikuje – npr. a i s, e i c, K i R.

Rukopisno pismo

Tijekom 19. stoljeća zajedno s nazadovanjem tipografskog pisma opada i kvaliteta uporabnog pisma. Do toga je dobrim dijelom došlo uvođenjem zašiljenog čeličnog pera umjesto ptičjeg. Uporabom čeličnog pera razvilo se osebujno krasopisno pismo neprirodnih oblika koje je ubrzo prihvaćeno kao školsko pismo s brižljivo i pedantno razrađenim pravilima pisanja.

Tipografska pisma rukopisnih oblika razvijaju se po uzoru na suvremene rukopise izvedene zašiljenim, širokim ili zaobljenim perom, odnosno kistom (četkicom).

Rukopisno pismo nije prikladno za spacioniranje kao ni slaganje teksta verzalnim slovima.

Ukrasna pisma

Ukrasnih je pisama bilo oduvijek. Srednjovjekovni su skriptori obilno ukrašavali početna slova pojedinih odlomaka kako bi ih uzdigli od ostalog teksta, pretvarajući slova u vizualni signal koji je obilježavao početak novog odlomka, ali je ujedno služio kao osvježenje čitaocu koji je zamoren jednoličnom slikom teksta. Tiskari su spremno preuzeli taj običaj, ugrađujući u svoje slogove ukrašene inicijale.

Obrisna (konturirana) pisma podskupina su ukrasnih pisma. Današnjom je tehnologijom moguće izraditi (simulirati) obrisnu ili obrubljenu varijantu bilo kojeg pisma. Razlikujemo obrubljena i višestruko obrubljena slova, obrisna (jednostavno konturirana) slova te osjenčana obrisna slova.

U filetirana pisma svrstavamo ona pisma koja unutar slovnih poteza sadržavaju jednu ili više bijelih linija. Te linije (filete) najčešće teku paralelno sa slovnim potezima, odnosno usklađene su s oblikom slovnog znaka.

Šrafirana pisma vuku svoje podrijetlo sa starih bakroreza. Slova imaju izvedene konture, a slovni su potezi iscrtani, odnosno ispunjeni vodoravnom šrafurom, često su i osjenčana.

Strukturirana pisma pokazuju u svojoj pismovnoj slici neku grafičku strukturu koja je najčešće dobivena fotografskim postupkom. Ta je struktura ukopirana bez neke zavisnosti sa slovnim oblicima.

Šablonirana pisma imaju karakterističnu formu koju čine “mostići” unutar isprekidane pismovne plohe. Takva slova daju dojam kao da su nastala preslikavanjem uz pomoć šablona ili patrona.

Negativna pisma dolaze s bijelim (svijetlim) slovnim znakom na crnoj (tamnoj) ili šrafiranoj podlozi. Podloga može imati pravokutan oblik, pa se slova javljaju na kontinuiranoj tamnoj traci ili je podloga svakog pojedinog slova odijeljena finom linijom od podloge susjednog slova.

Kasetirana pisma dolaze sa slovnim znakovima koji su uokvireni (svako slovo dolazi u svojoj kućici ili kaseti) – okvir može biti pravokutan, okrugao ili ovalan.

Ukrašena (ornamentirana) pisma. Ornamentom ili ukrasom smatramo sve one dodatke koji bi trebali ukrasiti slovne znakove, a ne pripadaju osnovnoj formi slova. Uz ukrase u pismovnoj slici vrlo često dolaze i elementi koje smo već spomenuli u prethodnim skupinama. Naravno da čitljivost takvih pisama opada proporcionalno s količinom primijenjenih takvih elemenata.

Trodimenzionalna pisma

Trodimenzionalna su slova postojala već i u antičkom vremenu – tada se radilo o reljefno udubljenim ili izbočenim slovima u odnosu na paralelnu ravninu. To vrijedi za primjenu slova u kiparstvu i u arhitekturi.

U našem je slučaju riječ o prividno plastičnim slovima gdje se stvara iluzija o prostornosti koja stvarno ne postoji.

Reprodukcija prividne trodimenzionalnosti pisma uz to je problematična s gledišta deskriptivne geometrije – perspektiva prikazuje centralnu projekciju kod koje u stvarnosti paralelne linije teku zajedničkom nedogledu, a to kod “perspektiviranih” tipografskih slova nije i ne može biti slučaj.

Kako je uopće došlo do toga da slova izađu iz svojeg dvodimenzionalnog svijeta? Svoj plošni oblik slova su dobila zahvaljujući upotrebi širokog alata za pisanje kakvog su koristili srednjovjekovni pisari. Početkom uporabe bakroreza nije više bilo moguće realizirati plohu slovnog znaka jednim potezom. Trebalo je konturu slova izvući relativno tankim potezom, a zatim je ispuniti bilo kakvim likom ako je nismo htjeli ostaviti praznom. Obrisno ili konturno pismo nastalo je tako samo od sebe, pa nije trebalo puno vremena i napora da se stvore novi oblici slova u skladu sa željom za dosljednim osjetom i prikazivanjem prostora – najprije je jedna od obrisnih linija izvedena deblje od ostalih i time je dobiven dojam dubine. Kada se jednom bila pojavila ova mogućnost, više nikada nije iščezla. Povećanom debljinom ili udvostručavanjem nekih poteza nastao je prividni pomak slovnog lika. Slova imaju u pravilu samo vlastitu sjenu, vrlo rijetko i bačenu sjenu, a nikada nemaju sjenu koja bi bila bačena na susjedna slova.

Uzorke takvih prividno plastičnih slova nalazimo u kaligrafskim udžbenicima 17. stoljeća. Odatle je ideja o njihovoj primjeni prenesena u tipografiju, gdje je našla vrlo plodno tlo i gdje se zadržala sve do danas uz još naglašenije mogućnosti stvaranja trodimenzionalnog privida u računalnim programima, bez obzira što takav razvoj nije u skladu sa strogo shvaćenom estetikom pisma.

Ideji o prikazivanju apstraktnih slova pridružila se ideja o prikazivanju slova pomoću sastavljenih materijaliziranih elemenata, npr. rascvjetalih grančica, vijenaca, vrpci i sličnog. Srodna su im i različita imitaciona pisma kao što su različiti ljudski ili životinjski alfabeti i slično.

Klasifikacija pisama

Sistematika u bogatstvu tipografskih pisama ne proizlazi sama po sebi niti se razvija po vlastitoj logici. Stoga ne postoji jedinstveni sustav u razvrstavanju pisma. To, međutim, i nije glavni problem (razvrstavanje u skupine ima čisto teoretsku vrijednost), koliko je bitno utvrditi jednostavnu i efikasnu nomenklaturu koja će nam olakšati snalaženje prilikom izbora pisma i utvrđivanja pismovnog repertoara.

hrvatski

francuski

engleski

njemački

talijanski

Gotička pisma

Médièves

Blackletter

gebrochene Schriften

Medioevali

Renesansna antikva

Humanes

Venetian

venezianische Renaissance-Antiqua

Veneziani

Garaldes

Oldstyle

französische Renaissance-Antiqua

Prijelazna antikva

Réales

Transitional

Übergangs-Antiqua

Transitionali

Klasicistička antikva

Didones

Modern

klassizistische Antiqua

Bodoniani

Grotesk

Simplices

Sans Serif

serifenlose Linear-Antiqua

Lineari

Egyptienne

Mécanes

Square Serif

serifenbetonte Linear-Antiqua

Egiziani

Umjetnička antikva

Manuaires

Contemporary

handschriftliche Antiqua

Fantasie

Rukopisno pismo

Scriptes

Script

Schreibschrift

Scritti

Ukrasno pismo

Decoratives

Ornamented

Zierschrift

Ornati